Učiteljica Sandra Vuk nakon osme uzastopne nagrade: "Djeca su moj jedini i pravi motiv, a škola moj psihijatar!"

Sandru Vuk, učiteljicu razredne nastave u Osnovnoj školi Sveta Nedelja svi već jako dobro poznajemo, i to ne samo na našem lokalnom području već diljem Lijepe Naše kontinuirano oduševljava obrazovni sustav. Dobitnica je osme uzastopne nagrade Ministarstva znanosti i obrazovanja za 500-tinjak najuspješnijih odgojno-obrazovnih djelatnika u Hrvatskoj. Autorica je brojnih autorskih projekata, nastavnih materijala i digitalnih sadržaja, edukatorica na stotinama stručnih skupova te jedna od pionirki primjene moderne tehnologije i umjetne inteligencije u razrednoj nastavi. Imali smo privilegiju s njom porazgovarati apsolutno o svemu.

Iza Vas je impresivan niz od čak osam godina uzastopnog nagrađivanja od strane Ministarstva. Međutim, kriteriji se ne prenose automatski iz godine u godinu, nego se računa isključivo rad u tekućoj školskoj godini. Koliko je zapravo zahtjevno održavati taj kontinuitet izvrsnosti?

Sandra Vuk: Kriteriji Pravilnika o nagrađivanju obuhvaćaju sedam kategorija, a za kandidaturu je potrebno zadovoljiti minimum od pet kategorija te prikupiti najmanje 25 bodova za aktivnost u jednoj školskoj godini (za 2025./2026.). Najviše bodova nosi mentorstvo učenicima koji osvoje prva tri mjesta na državnim natjecanjima. Slijede neposredan rad i predavanja na županijskim, državnim i međunarodnim skupovima, pisanja stručnih radova, rad na projektima, izrada javno dostupnih digitalnih materijala te rad u udrugama i aktivnostima za opće dobro. Autorica sam 11 projekata, od kojih neki traju već 13 godina. Treba zaista pokriti jako puno područja izvan samog razreda da bi se došlo do nagrade.

Prva kategorija – natjecanja učenika – zvuči izuzetno zahtjevno u razrednoj nastavi gdje radite s djecom od tek 7 ili 8 godina? Kako ste u tom segmentu uspjeli "pogoditi" nišu?

Sandra Vuk: U razrednoj nastavi službena državna natjecanja zapravo i ne postoje, pa je u toj kategoriji najteže prikupiti bodove. Ipak, borimo se. Prošle godine smo s prvim razredom išli na LiDraNo s igrokazom "Trnoružica u novom ruhu". Prošli smo dva kruga i došli do županijske razine. Svi su bili oduševljeni da prvašići drže pažnju publike i dobijaju aplauze na otvorenoj sceni. Konkurencija je bila jaka, iz županije prolazi samo jedan dramski prikaz koji je otišao starijim učenicima, ali smo pokazali da se i s najmlađima mogu pomicati granice.

Kada sustav od prosvjetara traži samo ispunjavanje osnovne norme, odakle Vama iz godine u godinu dolaze ta energija i motivacija za rad izvan okvira?

Sandra Vuk: Motiv su prvenstveno djeca. Trenutno imam 14 učenika u razredu – nikad manju generaciju, ali im se zato mogu posvetiti u potpunosti. Imamo, primjerice, dječaka koji je porijeklom s Filipina. Bilo je izuzetno izazovno objasniti tematski natječaj dječaku koji tek uči hrvatski jezik, potaknuti njegovu maštu, a on je na kraju osvojio 1. mjesto u Parku znanosti na temu "Snovolov"! Drugi dio moje motivacije su putovanja i predavanja širom Hrvatske. Predivno je pokazati kolegama projekte iz moje učionice – poput našeg projekta "Jabučarica" – i vidjeti njihovo oduševljenje. Kad vidite da kolege prihvate vašu ideju i primjene je u svojoj školi, to je neprocjenjivo.

Živimo u dobu pametnih ploča, brzih informacija i digitalizacije. Pomaže li nam tehnologija u učionici da dođemo do dubljeg znanja ili nas ponekad odvlači u površnost?

Sandra Vuk: Danas općenito vladaju "kviz znanje" i površnost, pa nastojim sve sadržaje smisleno povezivati. Tehnologija je za mene samo nastavno pomagalo – nekada je to bio projektor, pa dijafilmovi i grafofolije, a danas su to digitalni alati. Evo primjera - donijela sam u razred ukrasni ljubičasto-zeleni kelj. Djeci je bio dosadan i ubrzo su ga zaboravili zalijevati. Zatim sam pomoću umjetne inteligencije generirala makro fotografije kelja u detaljima, pa su kroz toniranje boja izradili radove za koje su kolege mislile da su ih radili četvrtaši! AI koristim i pri obradi motiva iz likovne kulture – stvorim 20-ak slika, a oni biraju detalje i spajaju ih u novu cjelinu. Ne kopiramo, nego stvaramo nove vrijednosti.

Današnjoj djeci pažnja je prilagođena kratkim video formatima. Kako održavate granicu između učitelja koji prenosi znanje i uloge zabavljača?

Sandra Vuk: Odmah na prvom roditeljskom sastanku postavim jasne kriterije. Ja nisam radnik u cirkusu i nisam zabavljač. Isto kao što djeca imaju dječja prava, imaju i svoje obaveze. Nisam pristalica tzv. "povezujućeg roditeljstva" u kojem se gubi autoritet i odgovornost. Roditelj mora preuzeti odgovornost, mora znati da postoje bolji i lošiji dani u škole i imati povjerenja da ću svaku situaciju u učionici riješiti pravedno. Nagrade koje godinama dobijam kod roditelja stvaraju određeno strahopoštovanje. Komunikaciju držim vrlo profesionalnom – imamo WhatsApp grupu za obavijesti, bez nepotrebnih čestitki i poruka van radnog vremena.

Zbog takvog stava, smatraju li Vas ponekad strogo učiteljicom?

Sandra Vuk: Radim već 34 godine i znam da se rezultati ne postižu bez rada. Moja prošla generacija završila je peti razred s prosjekom 4,46, što je bio najbolji rezultat u školi. Ponavljanje i radne navike su ključne, pogotovo u doba kada djeca teško drže olovku u ruci. Nema "naučit će sami bez zadaće" – neće! S roditeljima gradim otvoren odnos. Ako je potreban razgovor, pripremim se, isprintam ocjene i 30 minuta razgovaramo isključivo o njihovom djetetu.

Ulaganje toliko truda i vlastitog vremena izvan nastave nosi veliki rizik od iscrpljenosti. Jeste li se ikada suočili s burnoutom?

Sandra Vuk: Prošle godine mi se dogodio burnout i tada sam ugasila svoju 'Web učionicu'. Nakon šest godina držanja webinara, vođenja edukacija za 800 ljudi i pregledanja hiljada zadataka, jednostavno sam bila preumorna. Međutim, škola mi nikada nije bila teret. Meni je škola psihijatar i mjesto koje mi vraća osmijeh na lice, čak i u najtežim privatnim trenucima kada sam ostala bez oba roditelja. Dobra organizacija je sve – pripreme i kriterije odradim preko ljeta, a u razred ulazim odmorna i spremna.

Koliko su se djeca promijenila tokom Vaših tri desetljeća rada?

Sandra Vuk: Djeca su uvijek djeca! Promijenili su se roditelji. Roditelji danas puno rade i često kompenziraju nedostatak vremena tako što djecu pretrpavaju sa suviše aktivnosti. Najviše volim raditi u prvom i četvrtom razredu. Prvašići vas gledaju kao spužvice, puni su iskrene dječje naivnosti. Četvrtaši su već mali, strukturirani ljudi s kojima možete funkcionirati kao sa švicarskim satom.

Kakav je osjećaj nastavniku nakon susreta s nekim od učenika nakon niza godina, odnosno, kada ih sretnete kao odrasle ljude?

Sandra Vuk: Sa 90% svojih učenika ostajem u kontaktu. Javljaju se kada se žene, rastavljaju, sele ili kada dobiju djecu. Čestitaju mi na svakoj nagradi. Među njima ima fakultetskih profesora, ali i radnika na cesti. Moja prva generacija danas ima 40 godina! Nedavno su se okupili i poslali mi sliku uz pitanje: "Učiteljice, prepoznajete li nas?". Svi su bili bez kose, ali u očima i dalje imaju one iste izraze lica iz prvog razreda. To su trenuci koji ovom pozivu daju puni smisao.