NAGRADA GRADA ZA ŽIVOTNO DJELO Zlatko Ivančić

Nagrada Grada Svete Nedelje za životno djelo ove godine pripala je Zlatku Ivančiću, doktoru znanosti i umirovljenom sveučilišnom profesoru. Njegova bogata znanstvena karijera obilježena je istraživanjima na područjima analitičke i organske kemije, objavljivanjem brojnih članaka u znanstvenim časopisima te predavanjem i mentorstvom na Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije, Policijskoj akademiji i Veleučilištu u Karlovcu. Međutim, to su samo neka od polja kojima se bavio ovaj svestrani profesor iz Strmca. Njegova životna priča puna je obrata i impresivnih crtica koje su ga formirale i najzad dovele do ovog značajnog priznanja.

„Moj prvi plan je bio postati automehaničar. Moj otac se time bavio i kod njega u radioni sam stalno nešto šarafio. Kako sam u gimnaziji bio loš učenik, nisam tada ni razmišljao o nekakvom znanstvenom radu. Nešto se promijenilo kada sam jedno popodne vidio susjeda kako peče rakiju. Bilo mi je interesantno gledati kako on tu nešto prelijeva, baca i otapa, a onda se još i boja otopine počela mijenjati. To je bio prvi susret, zatim me otac odveo u pravu automehaničarsku radionu i shvatio sam da bih više volio provesti život u blistavo čistim kemijskim laboratorijima nego da mi sa stropova na glavu kapa nafta. Nakon toga sam eksplodirao u školi i počeo dobivati dobre ocjene“, objašnjava Ivančić.

Unatoč novootkrivenom afinitetu prema kemiji, nametnula se još jedna ozbiljna dilema. Naime, zbog djedova poznanstva s akademskim slikarom Jerkom Fabkovićem, Ivančić se od svoje sedme godine bavio slikarstvom. S mentorom Fabkovićem, koji je jedno vrijeme u njihovom čardaku imao atelje, redovito je odlazio na obalu Save i učio o slikarskim tehnikama, posebice po pitanju pejzaža. Ljubav prema slikarstvu nije mu dala mira te je, prije nego što je upisao Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije, otišao polagati prijamni ispit za Likovnu akademiju. Budući da ga je i sam Fabković odgovarao s argumentom da od samog slikarstva neće moći živjeti, na kraju je ipak prevagnula kemija.

„Svi su mi govorili da se slikarstvom mogu baviti i bez studija na Likovnoj akademiji. Ispalo je da su bili u pravu. Već u vrijeme studiranja na Fakultetu kemijskog inženjerstva sam u pauzama između predavanja odlazio kod Fabkovića u atelje, koji je tada bio u Primorskoj ulici, pa sam tako i dalje od njega učio i razvijao svoje vještine. Kroz život sam nastavio slikati. Izlagao sam na nekoliko izložbi i poklanjao svoje slike institucijama u kojima sam radio.“

Za vrijeme studiranja, osim što je odlazio na poduke iz slikarstva, ozbiljno se bavio i vatrogastvom. Proveo je osam godina u zagrebačkoj brigadi, prvo kao šef smjene, zatim i kao zapovjednik, a krajem osamdesetih osnovao je DVD Strmec. Iskustvo u vatrogasnoj službi spojio je s kemijskom znanošću.

„Najviše vremena posvetio sam tome da kolegama vatrogascima pomognem pri razumijevanju kako postupati prilikom gašenja požara. Puno sam se time bavio i to mi je bilo važno područje istraživanja. Na primjer, koja kemikalija je prikladna za kakav požar. Potrebno je tu biti jako oprezan jer se radi o vrlo opasnom poslu, lako se može poginuti. Zato sam, između ostalog, napisao i knjigu koja se zove Izvori požarne opasnosti.“

Doktorirao je 1996. godine s temom „Kapljevinska ekstrakcija fenola u agitiranim kolonama“. Ovo istraživanje o uklanjanju fenola iz otpadnih voda patentirano je u Parizu te je naišlo na međunarodno priznanje. Nakon obrane doktorata, ostao je raditi na Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije kao redovan profesor, a predavao je i na Policijskoj akademiji i Veleučilištu u Karlovcu. Tijekom radnog vijeka mentorirao je 83 studenta, među njima 5 magistara i 2 doktora znanosti. Autor je brojnih znanstvenih članaka i knjiga s raznih područja, od kojih se posebno ističu analitička i organska kemija, požarne opasnosti i forenzika. Međutim, nerijetko ga zainteresiraju i druge srodne discipline poput statistike, pa onda i o njima napiše knjigu.

Iako je već 10 godina u mirovini, Zlatko Ivančić, čini se, ne staje ni sekunde. Živi sa suprugom s kojom ima dvije kćeri i unuke, a njih dvoje su uz sve drugo i strastveni planinari. Kako kaže, bili su članovi HPD-a Japetić i obišli 157 vrhova u hrvatskoj, a kada uzmognu, rado odu planinariti i u inozemstvo. Suputnicima na planinarskim ekspedicijama često voli i zasvirati jer, osim likovne umjetnosti, nije ostao pošteđen ni od interesa prema glazbenoj.

„To sam zaboravio spomenuti. Bio sam mlad i otac mi je kupio harmoniku. Nije mi se to svidjelo, ali se jedan stariji prijatelj ponudio da me nauči svirati gitaru. Uspjelo mu je. U gimnazijskim danima sam svirao u bendu. Bilo je to doba instrumentalnih sastava kao što su Roboti, Bijele Strijele i Crveni Koralji, pa smo njihovu glazbu svirali. Danas sviram samo ove moderne, popularne pjesme. Sviram solidno, dovoljno dobro da se može prepoznati što sviram. Isto je sa slikama, možete prepoznati ono što slikam,“ govori uz smijeh.

U svojoj kolekciji ima 12 gitara od kojih neke čuva već desetljećima. Jedina koju je prodao bila je ona koja je prvotno pripadala Ericu Claptonu, a koju je Ivančiću svojevremeno donio prijatelj iz Amerike. Pričajući o gitarama, sjetio se spomenuti i da voli sastavljati stare motore te da je član kluba oldtimera „Stari kotači“ u Strmcu. Povrh svega toga, njegove slike trenutno su povodom Dana grada Svete Nedelje izložene u Turističko-informativnom centru u Svetoj Nedelji, u sklopu izložbe pod nazivom „Impresije“. Ondje se mogu pogledati neki od njegovih radova izrađenih tehnikama ulja na platnu, akvarela, tempere i kineske tinte. Radi se pretežito o pejzažima koji prikazuju mjesta koja su mu važna, poput obale Save i Velebita.

Svi navedeni oblici znanstvenog, kulturnog i društvenog doprinosa objašnjavaju zašto je Zlatko Ivančić predložen za nagradu za životno djelo. Međutim, čini se da je on pomalo skeptičan;

„Ja uvijek kažem da je skromnost kod mene vrlina koja prelazi u manu. Nikad nisam rekao da ja nešto jako dobro znam, ni da sam ovaj ili onaj. Kad su mi rekli da sam nominiran za nagradu za životno djelo mislio sam si – pa nisam valjda tako star, ovi me već prema katancima spremaju.“