NAGRADA GRADA Rudi Burnik

Rudi Burnik 1973. godine otišao je u London u želji da ovlada engleskim jezikom. Prve tri godine svog boravka ondje radio je kao ispomoć u kuhinji hostela za ženske javne službenice, a nakon posla bi svaki dan odlazio na satove engleskog u obližnju školu. Uz puno vlastitog napora i zalaganja te pomoći strpljivih kolegica i kolega iz hostela, uspio je u svom naumu i naučio jezik. Odlučio je zakoračiti dalje i zaposlio se u Kraljevskoj bolnici u Chelseaju, odnosno domu u kojem su bili smješteni veterani britanske vojske. Nakon komplikacija koje je izazvao dopis ministarstva, u kojem je stajalo da stranci ne mogu zadržati radna mjesta u domu, aplicirao je za britansko državljanstvo te nedugo zatim i dobio njihovu putovnicu. O godinama provedenim u Velikoj Britaniji govori s velikim ushitom u glasu, što dovodi do neizbježnog pitanja – zašto se nakon tolikog truda i napretka nakon 20 godina odlučio vratiti u Svetu Nedelju?

„Što se mene tiče, ne bih se nikad vratio. Imao sam fantastičan posao, stan i hranu koju nisam plaćao gotovo ništa. Jednostavno, jedne godine, odlučio sam otići na godišnji odmor. Jedan prijatelj imao je kuću ovdje u Bestovju i ustupio mi je tu kuću na korištenje. Po dolasku sam samo morao uzeti ključeve koji su bili na čuvanju kod susjede. I tako, otišao sam kod susjede Monike pokupiti ključeve, a ona me pitala jesam li za kavu. Naravno, popili smo kavu i malo popričali, a onda me na kraju pitala kakva je bila kava. Ja velim da je bila super… a bila je grozna. U životu nisam tako nešto pio i trebalo mi je dva dana da se oporavim od te kave. Pitali su me kasnije jesam li saznao što je napravila s tom kavom da je bila tako užasna. Rekao sam im da ne znam, ali da znam samo da smo od tada proveli 31 godinu u braku,“ još ushićenije govori Rudi Burnik i u trenu otklanja sve nejasnoće i upitnike.

Nostalgiji za Velikom Britanijom, koja je ipak postala značajan dio njegovog identiteta, doskočio je uz pomoć sebi svojstvene snalažljivosti – otvorio je kafić u centru Svete Nedelje i dao mu ime Chelsea. No priča ne staje na imenu. Naime, Rudijev Chelsea u kratkom vremenu postao je omiljeno okupljalište lokalnog stanovništva - danas ga nazivaju i kultnim. Svoju jutarnju kavu i večernji alkohol kod njega su pili mnogi tadašnji intelektualci, kulturnjaci i gradski dužnosnici. Osim što ih je posluživao, Rudi ih je sa znatiželjom promatrao i nastojao upoznati.

„Počeo sam o nekim gostima pisati humoreske. Jedna, druga, treća… i odjednom se formirao pravi hobi. Goste sam pretvarao u likove kratkih priča. Bilježio sam situacije i karakterne osobine, zapisivao ih i od toga smišljao priče. Bile su duhovite i ljudima je bilo simpatično čitati ih. Nakon nekog vremena, počeli su me tražiti da im posvetim priču. Stvar je u tome što mi baš takvi nisu bili zanimljivi“, uz smijeh se prisjeća.

Budući da su Rudijeve duhovite i zaigrane priče o stanovnicima maloga grada pridobile brojne simpatije, svoje su mjesto dobile u lokalnim novinama, Svetonedeljskom listu. Na taj je način nasmijavao i uveseljavao svoje sugrađane sve dok se nije zamjerio jednom tadašnjem lokalnom političaru kojemu se nije svidio njegov portret među Rudijevim radovima. Zbog prijetnji i nepoželjnih komplikacija, prestao je objavljivati humoreske. Srećom, ostale su trajno zabilježene u zborniku pod nazivom „Svetonedeljski carousel“, knjige koju je izdao 2012. godine, netom prije odlaska u mirovinu. Zahvaljujući tome, evidentirane su epizode i sličice iz života koje zajedno tvore presjek svetonedeljskog društva iz doba u kojem su nastale.

„Osim kafića, razmišljao sam kako još mogu doprinijeti gradu i na koji način u njemu poboljšati društveni život . Onda sam odlučio organizirati Street art festival. Napravio sam skice i polako počeo raditi na provođenju ideja. Pozvao sam lokalne umjetnike koje sam poznavao iz kafića i napravili smo izlaganje slika i drugih umjetnina na trgu. Osim toga, imali smo modne revije i razne izvedbe, a jedne sezone smo čak uspjeli dovesti bend iz Dublina“.

Nažalost, Rudijev osjećaj odgovornosti prema zajednici nisu svi dijelili te je festival, koji se pokazao kao uspješnica, preuzet od strane nekih drugih ondašnjih interesnih skupina. Rudiju se nisu svidjele njihove oportunističke namjere i slijedom toga je od projekta odustao. Street art nakon odlaska svog začetnika nije dugo poživio.

Deset godina nakon odlaska u mirovinu, Rudi Burnik nije sasvim odustao od pisanja, kao ni od namjere da obogati zajednicu čiji je član postao „silom prilika“ nakon dva desetljeća boravka u inozemstvu. Naime, odlučio se opet snaći i prilagoditi novoj situaciji te je svoje vještine prilagodio novim medijima, ili preciznije Facebooku. Ondje već godinama vodi stranicu pod nazivom SVN24 koja broji više od 19 tisuća pratitelja i mjesto je gdje se danas mogu pronaći Rudijevi osvrti na svetonedeljsku svakodnevicu.

„Najviše pratim nogomet. Redovito odlazim na utakmice jer pratim sina, on igra nogomet. Svaku utakmicu prokomentiram, nisu to reportaže, više pisani komentari u mojem stilu. Tako sam i došao do ove nagrade. Nominirao me GNK Tigar, budući da godinama snimam i komentiram njihove utakmice. Ipak sam bio zatečen i ugodno iznenađen nominacijom. To mi je pokazalo da ljudi cijene moj doprinos i potvrda je za sav dosadašnji rad“, rekao je naposljetku.