Mateo Kanceljak magistar je kineziologije i specijalist kondicijske pripreme sportaša. Od početka svog života živi u Svetoj Nedelji, a radi kao glavni trener Triatlon kluba Maksimir. Ljubav prema sportu dogodila se u osnovnoj školi kada je počeo trenirati košarku, a pošto je njegov otac bio košarkaš stalno je slušao priče o sportu. Pratio je s ocem sportove od rukometa, košarke, nogometa, plivanja na televiziji; upijao je priče o sportašima poput Dražena Petrovića, Prosinečkog, Kreše Čosića, Ronalda, Maradone, Pelea i drugih. Pošto mu je otac uvijek pričao o sportašima koji su napravili utisak ili promijenili način igranja sporta te bili model po kojem treba raditi, takve priče ostavile su velik utjecaj na njega. Da se želi baviti poslom trenera shvatio je pod utjecajem trenera Marka Dragičevića, koji je utjecao na njegov sportski i osobni način razmišljanja u juniorskoj dobi, taman u periodu kada je trebao razmišljati i o upisu na fakultet.

"Ovim putem se zahvaljujem i njemu što je utjecao na neki način na moj put. On je jedan od primjera kakav trener želim biti i kakav pristup želim imati prema sportašima" rekao je Mateo u razgovoru.

Do pozicije glavnog trenera, govori Mateo, bilo je potrebno svašta proći. Kroz period od desetak godina trenerskog rada skupio je jako puno iskustva kako u radu s djecom, tako i u radu s ljudima koji vode klubove, a i govori kako se naučio nositi s određenim situacijama.

"Obožavam raditi s djecom odnosno mladim sportašima. Mi kao treneri ne bi trebali biti fokusirani samo na taj sportski segment u radu s mladima, nego ih i usmjeravati na pravilna ponašanja u sportu, ali i usađivanju zdravih navika koje se tiču redovitosti dolazaka na treninge, redovitosti boravljenja u školi i razvoja u akademskom segmentu, međusobnoj socijalizaciji i ostalome" dodaje Mateo.

"Ono što se mnogima neće sviđati je to što ja uvijek govorim iskreno – djeca su se promijenila, ali nisu ona kriva za to, nego roditelji i društvo. Oni su samo prihvatili ono što im roditelji dozvoljavaju, a to je da im se podilazi u svakom smislu" objašnjava Kanceljak.

"Ako nisu naučili nešto za školu naučili su da je u redu izostati iz škole, a ne nositi se s posljedicama. Isto i kad je na treningu teško da je u redu odustati ili prebaciti se na drugi sport. Time se šalje poruka da će ti uvijek netko pomoći i odraditi nešto umjesto tebe i nikada se nećeš sam moći izboriti za sebe. To je ovako ugrubo i ukratko, ali u tom smjeru sve ide. Svaka čast izuzecima, ali ovo je po meni i mom iskustvu slučaj u većini. Malo će surovo zvučati, ali u moje vrijeme koje nije tako daleko morao si se u društvu ili unutar kluba sam izboriti za svoj status i poštovanje samo sa svojim trudom i zalaganjem. Danas toga više nema, odnosno klinci nemaju potrebe za time" rekao je Mateo komentirajući tako priču o lakoći obavljanja trenerskog posla.

Motivator, psiholog i prije svega prijatelj - trener

Triatlon klub Maksimir natjecateljski je klub, a Mateo kao glavni trener, uz ostale trenere, ima veliku odgovornost u kontroliranju i ostvarivanju motivacije njegovih sportaša.

"Motivacija sportaša je onakva kakvu je uspijemo napraviti i izgraditi zajednički, kao tim. Ruku na srce, ima pravih iskrenih sportaša koji su svaki trening motivirani za rad da postanu bolji, ali ima i onih koji su pod utjecajem roditelja i njihovih ambicija, pa onda na kraju i to što mogu postići se suzbije pritiskom roditelja. Moj najveći cilj kod njih je ostvariti to da iz godine u godinu pokažu bolji rezultat i da to žele napraviti samostalno. Imamo zadatke pisanja eseja, odnosno domaćih zadaća, gdje oni postave svoje ciljeve, a ja svoja očekivanja za njih pa uspoređujemo. Ja volim komunicirati sa sportašima o njihovom životu, sportu i školi, ma svemu što utječe na njihovu sportsku performansu do koje je meni stalo.

Uz posao motivatora, psihologa i prije svega prijatelja, rad glavnog trenera podrazumijeva i nadgledanje rada drugih trenera, komunikaciju s kolegama, razgovor o njihovim sportašima jer iz tog bazena sportaša dolaze u njegovu grupu, planiranje i programiranje treninga na tjednoj, mjesečnoj i godišnjoj razini, odlasci na utrke, pripreme i ostalo objašnjava.

Od Svete Nedelje do Maksimira

Mateo živi u Svetoj Nedelji, a svakodnevno putuje na zagrebački Maksimir kako bi ostvario svoju ulogu glavnog trenera. Kaže kako zna biti naporno, pogotovo jer se treninzi odvijaju u dvije smjene. Dnevno pređe otprilike 90 kilometara, što kada se pomnoži sa pet dana i kada se zbroji 45 kilometara ostvarenih subotom, mjesečno se nakupi oko 2000 kilometara. Srećom, dodaje, nedjeljom idu biciklima na trening.

"Veliki je to izdatak za moju obitelj i mene - što vremenski što financijski. Pošto su treninzi od 6 ujutro na bazenu, nemam baš prilike ići s autobusima ili vlakom tako da je auto tu jedina opcija. Imam sreće da sam u prometu u rekli bismo dobrim terminima pa rijetko upadnem u neku gužvu, ali financijski gledano apsolutno neisplativo i to ponekad ubije volju. Ali kada nestane volje i motivacije, tu je moja žena kao podrška i koja mi uvijek kaže: ''Znaš da voliš to, tako da prestani i nastavi dalje''. Pa eto još sam uvijek tu" priča Mateo.

O budućnosti karijere

Uz posao glavnog trenera vodi i privatne treninge online i uživo, ovisno o dogovorima s klijentima. To je onaj segment gdje oni kao treneri moraju još dodatno raditi kako bi zaradili dovoljno, pojašnjava.

Mateo je otkrio i mogućnost otvaranja škole trčanja: "Moj trenutni hobi je trčanje, pa nekako uvijek razmišljam o tome da bih pokrenuo školu trčanja, ali evo niti ja kao kineziolog ne mogu pronaći nekoga tko bi vodio treninge. Tko zna, možda jednog dana samostalno krenem u to. Smatram da trčanje ima višestruke benefite za rekreativce, ali isto tako ti treninzi moraju biti prilagođeni svakoj osobi individualno kako bi se izbjegle ozljede i stvaranje negativnog efekta bavljenja rekreativnim sportom. Kad smo kod trčanja, pozdravljam utrku 9,99 i njihove organizatore, utrku u kojoj i sam znam sa svojim psima sudjelovati, te smatram da Sveta Nedelja ima idealne mogućnosti za organizacije takvih utrka".

Da nije kineziolog, govori kako bi definitivno bio doktor jer ga ljudska anatomija zanima i fasciniran je činjenicom kakav smo savršeni stroj koji je toliko uštiman: "Ako jedna stvar ne valja, kao domino efekt se javljaju idući problemi".

Potencijal Svete Nedelje

Smatra da Sveta Nedelja ima izuzetan potencijal što se tiče poslova za njegovu struku, osobito radi toga što se sve više mlađih obitelji doseljava i postoji velik broj djece koja se upisuju u sportske klubove.

"Problem je samih klubova što ne zapošljavaju svi ljude iz struke" ističe to kao glavni problem u gradu.

"Smatram da sami klubovi nemaju dugogodišnju viziju što i kako raditi, jer ipak za to ti trebaju ljudi iz struke koji upravljaju klubovima, a za izradu i analizu takvog programa treba adekvatno nekoga i platiti. A to je većini klubova veliki izdatak. Primjerice, kada angažiraš arhitekta da ti projektira kuću, možeš angažirati pravog arhitekta pa ćeš imati čvrstu stabilnu kuću, ali ćeš to i platiti, ili angažiraj susjeda koji se igrao sa lego kockicama i ima iskustva u tome, pa vidi što će se desiti kada puhne sjeverac" objašnjava.

Komentar na sportsku zajednicu grada Svete Nedelje

Mateo Kanceljak, kao stanovnik i stručna osoba u svom poslu dao je komentar na sportsku zajednicu Svete Nedelje: "Pošto sam dosta involviran u radu kluba i na reprezentativnoj razini, ne znam što se u Svetoj Nedelji točno događa po pitanju rada sportske zajednice, ali kao stanovnik grada smatram da ima jako puno prostora za napredak. Prijeko su potrebni kvalitetni sadržaji, a pod kvalitetni smatram sadržaji za djecu pod vodstvom visoko educiranih trenera koji znaju metodiku rada u sportu, koji nisu opterećeni trenutnim rezultatom nego dugoročnim razvojem sportaša i sporta. Mislim da jako mali broj klubova radi na toj razini, bar po onome što vidim putem društvenih mreža. Smatram da bi trebalo biti puno više međusobne komunikacije između različitih sportskih klubova, kako bi se pravilno usmjerila djeca koja imaju veći potencijal za određene sportove. Tako bi gradila i kvalitetno razvijala svoja znanja u sportu koji je za njih".

Dodaje da većina djece završi u nogometu i do juniorske dobi se prestane baviti sportom, a svoj potencijal nikada ne ostvare u sportu koji je možda bio predodređen za njih. Ističe kako vodenih sportova nažalost nema radi nedostatka infrastrukture: "Biciklizam isto tako - radi infrastrukture; odbojka za djevojčice osim na školskoj razini - mislim da ne postoji; košarka se prije godinu, dvije tek pokrenula; borilačkih sportova imamo i to jako pozdravljam; atletika uz postojeću infrastrukturu u Kerestincu ne znam ako funkcionira".

"To govorim kao stanovnik, ja kao kineziolog i stanovnik dakle nemam znanja o tome postoje li ti klubovi, niti me itko o tome obavještava putem bilo kakvih informacija. Pa kako onda ljudi misle da će im se netko doći upisati u klub i privući djecu prema sportu, a kamoli dugoročno ostvariti nekakav sportski potencijal? Postoje dvorane, parkovi, jezera uz koja bi se mogla napraviti polivalentni sportski objekti i time upotpuniti sadržaji za djecu i obitelji. Mi nemamo rasvjetu oko naših jezera kako bi se ljudi mogli prošetati u jesensko zimskom periodu iza 17 sati, a kamoli da klubovi to koriste za treninge. Mi kao grad trebamo izgraditi sportsku zajednicu unutar obitelji, da roditelji borave vani, bave se rekreacijom i budu primjer djeci. Divimo se Slovencima, Austrijancima i njihovim sportskim rezultatima i mentalitetu, ali oni kada idu na more ili godišnji, na autima nose bicikle, supove, kajake i rade od toga sportski doživljaj za cijelu obitelj. Hrvat kada ide na more uzme pivo i meso i tako provodi slobodno vrijeme. Kažem opet, ima izuzetaka, ali takvo je moje viđenje svega" komentira Mateo.

U slobodno vrijeme dosta vozi bicikl i treninge odrađuje sa svojim sportašima na cestovnim biciklima, te govori koliko prometne nekulture doživljavaju poput trubljenja i preticanja. Ali kada prođu granicu i voze prema Brežicama ili Krškom sve to nestane, na samo par kilometara odavde.

Jedina iznimka je, govori, Istra gdje ideu na pripreme: "To je nešto fenomenalno - domaći ljudi su navikli na cikloturizam u vidu Austrijskih i Slovenskih gostiju, što samo ukazuje da se može napraviti pomak. Da se vratim na prethodno, volio bih da nisam u pravu vezano za klubove i očekujem odgovore koji bi bili argumentirani s detaljnim podacima o broju sportaša po kategorijama, rezultatima tih sportaša, ostvarenim kategorizacijama i vizije tih klubova, pa možda i razmislim o tome da svoje dijete negdje upišem na sport na području grada".

O radu sa mladim sportašima

"Osnovni cilj u radu sa sportašima mi je da kroz sport pomognem izgraditi individue koje u budućnosti neće odustajati kada bude teško, koji će biti ugledni članovi zajednica, koji će biti samopouzdani i neće bježati od izazova. Volio bih da većina ekipe iz moje grupe ostanu prijatelji i nakon što se prestanu baviti sportom, kao što je i meni vjenčani kum prijatelj s kojim sam veslao, a trenutno se naša djeca zajedno igraju. A najviše bih volio da za 20 godina kada sretnem svoje trenutne sportaše negdje na ulici, nemamo problem se zaustaviti i popričati o životu i da čujem da su uspjeli ostvariti sve što su naumili. To mi je motivacija za rad s mojim sportašima. Rezultata će biti i to je lijepo i predivna uspomena na trud koji su uložili u bavljenje sportom, ali to je njihov uspjeh koji onda moraju kanalizirati kasnije u drugim sferama života" zaključuje Mateo Kanceljak.