Priča o “Gladushu” - mjesto gdje se burger jede s dvije ruke

Ako se zateknete u Svetoj Nedelji i prođete Svetonedeljskom cestom, gotovo je nemoguće ne primijetiti simpatičnu kućicu s natpisom Gladush, odmah uz rub ceste. A sve do nedavno, na tom istom mjestu stajala je tek mala prikolica iz koje je sve i krenulo. Danas kućica s natkrivenom terasom, stolovima i drvenim detaljima daje puno topliji i ugodniji ugođaj, a zapravo je to samo nastavak priče o malom biznisu koji je s puno truda polako rastao.

Skočili smo i mi do njih napraviti reportažu i vidjeti kako danas izgleda Gladush, taj mali fast food o kojem se u Svetoj Nedelji već dugo priča. Stigli smo taman u vrijeme gableca, kad kreće najveća gužva. Dečki u kuhinji slažu narudžbe, roštilj radi punom snagom, miris svježe pečenog mesa širi se na sve strane. Gužva je, radna atmosfera napeta, ali pod kontrolom - svatko zna svoj zadatak.

U tom malom organiziranom kaosu, Marko je izdvojio malo vremena za nas, da sjednemo, da nam pokaže novouređeni ambijent i ispriča kako je sve krenulo. Odmah na prvu ostavlja dojam opuštenog, jednostavnog čovjeka, bez pompe, bez potrebe za velikim pričama o velikom uspjehu. Ne hvali se, ne radi od toga veliku stvar, iako je izgradio posao od nule. Više nalikuje onom kvartovskom, prijateljskom liku kojeg svi znaju i s kojim biste uvijek mogli sjesti na kavu ili pivu, nego klasičnom poduzetniku.

Dok razgovaramo, svako malo začuje se truba - auti u prolazu pozdravljaju ekipu iz Gladusha, a Marko, već naviknut sa smiješkom digne ruku i kratko mahne. Pozdravi s ceste su postali dio svakodnevice. "Ma, ljudi nas znaju, navikli su da smo tu", kaže nam kroz osmijeh.

Nije teško osjetiti koliko su ih prihvatili — Gladush ovdje više nije samo fast food, već mjesto koje ima svoje ljude, svoju publiku i svoju priču.

Priča o Gladushu nije priča samo o hrani, već o hrabrosti i upornosti. No, vratimo se na početak te priče i na ono što nam je Marko ispričao o ideji koja je sve to i pokrenula.

Marko Katanec danas je vlasnik i voditelj obrta za ugostiteljstvo Gladush, koji vodi zajedno s bratom i šogorom, jedinim profesionalnim kuharom u ekipi. Ovu obiteljsku priču Marko i brat su pokrenuli 2021. godine, u vrijeme kada su mnogi zbog korone zatvarali lokale, no oni su, unatoč svim neizvjesnostima, odlučili riskirati i otvoriti vlastiti posao. "Ljubav prema hrani je presudila. Iako ni brat ni ja nismo kuhari po struci, oduvijek smo imali veliku želju za kuhanjem i hranom. Iskreno, u početku je bilo dosta izazovno. Ljubav je prema tome bila velika i imali smo neku pozitivnu energiju, ali trebalo nam je vremena da sve pohvatamo i posložimo kako treba. Kad se samo sjetim prvih tjedan dana kada smo počeli raditi, baš smo plivali u svemu", prisjeća se Marko.

Prije nego je zaronio u gastro svijet, Marko je 15 godina radio u tiskari Večernjeg lista. Kako sam kaže, kroz sve te godine on i brat često su jeli vani. Sendviči, gableci, fast food, i tako, korak po korak, stvarali su sliku što bi oni mogli ponuditi drugačije i bolje. "Primijetili smo da puno fast foodova na početku dobro krene, ali onda kvaliteta pada – porcije se smanjuju, sastojci slabiji. Tada smo brat i ja počeli razmišljati o svom fast foodu. Otišli smo iz firme, rekli si: to volimo, znamo što želimo raditi i ajmo se baciti u to. Ajmo mi to napraviti kako treba – bez smanjivanja porcija i varanja na kvaliteti. I evo, zasad se pokazalo kao dobra odluka."

Prelomiti i napustiti siguran posao nakon 15 godina nije bilo lako, priča nam Marko. "Bio je veliki strah prisutan, ali imali smo veliku podršku obitelji. Bez njih to ne bih mogli realizirati. Sigurno se ne bismo odlučili na ovakav iskorak da oni nisu stajali iza nas."

U privatnom životu Marko živi miran obiteljski život sa suprugom i troje djece. "Balansiranje posla i privatnog života je izazovno, zato i ne radimo vikendima. Nije sve u zaradi, važno je imati vremena za obitelj i život jer novac ne može nadoknaditi propušteno vrijeme."

Na samom početku krenuli su skromno. S malom prikolicom ispred obiteljske kuće. Prikolica je, kaže, bila najbolja početna opcija: “Imaš svoj prostor, ne plaćaš negdje najam pa ako ne ide, uvijek je možeš prodati i nisi u minusu. Kad posao krene, lako se nadogradiš na nešto veće", objašnjava Marko.

Prije nekoliko dana prikolicu su zamijenili pravom kućicom, s natkrivenom terasom i znatno ugodnijim prostorom, što im je, kažu, podiglo posao na viši nivo. Iako u početku nisu imali veliki budžet za promociju, imali su, kaže - prijatelje. "Srećom, imamo prijateljicu Petru koja se bavi marketingom i Kikija koji je fotograf. Oni su nam od početka pomogli s društvenim mrežama i fotografijama, i to na jedan prirodan, ležeran način. Nismo ulagali u klasično oglašavanje, htjeli smo da se posao razvija kroz preporuke od usta do usta. Znali smo da će biti sporije ali sigurno kvalitetnije. Još uvijek vjerujem da je preporuka najbolja reklama".

Naravno, u prvim danima gosti su mahom bili prijatelji i poznanici koji su došli podržati njihov novi posao. “Dva dana smo kuhali za njih a onda već treći dan su počeli dolaziti i nepoznati ljudi, i tu zapravo počinje pravi posao – moraš se dokazati”, prisjeća se Marko prvih dana.

Lokacija na glavnoj cesti pokazala se kao pun pogodak. Blizina škole, firmi i stalna frekvencija ljudi doprinose stalnom prometu. "Naravno, bilo bi bolje da imamo više parkinga, nadam se da ćemo to jednog dana riješiti, ali za sada hvala susjedima što su korektni i što se ne ljute kad gosti na kratko stanu na prilaz po klopu."

Što se sirovina tiče, Marko i njegov tim maksimalno paze na kvalitetu namirnica. „Meso nabavljamo od IGOMAT-a — dostavljaju nam svježe meso svaki dan, što je ključno za kvalitetu. Prekrasno je s njima raditi, meso je stvarno kvalitetno i jako nam je važno da dolazi svaki dan. To je po meni najbitnija stavka. Ne želimo meso smrzavati pa kombinirati, ovako je svaki dan svježe i ljudi se upravo radi toga i vraćaju. Imaš tu prikolicu, koja nije nešto oku ugodna, koja izgleda tak kak izgleda, ali kad ljudi probaju to meso, shvate da to nije neko smeće i tu ih dobiješ — onda se vraćaju. Radimo i s Rajskom rajčicom jer je to definitivno najbolja rajčica koja se može nabaviti, naravno, u periodu kada imaju svoju rajčicu, kad je sezona. Probali smo i sa salatama od nekih drugih proizvođača, ali za sada je to malo teže organizirati jer smo mi premali, a većina njih radi s veleprodajama. Ali uvijek tražimo lokalne opcije kad god možemo.“

Ponuda Gladusha temelji se na klasičnim, velikim hamburgerima. "Ne moderni gourmet burgeri s mini pecivima, nego klasični hamburgeri koje smo 'napumpali' – pljeskavica od 180 g, za koje znamo da nema konkurencije u našem kraju." Uz hamburgere nude i ćevape, piletinu i kebab koji im je trenutno dosta tražen proizvod. “Kebab nabavljamo od firme iz Petrinje koja jedina u Hrvatskoj proizvodi kebab – oni koriste isključivo domaće meso." Osim toga, imaju i par opcija za djecu, pileće nuggetse, a vegetarijanske opcije, kaže Marko, zasad nisu zaživjele. Planiraju i širiti svoju ponudu ali to pripremaju za jesen.

Iako je pokrenuti vlastiti posao bio veliki korak, Marko ne žali ni trenutka. Voli ono što radi, svjestan je svih izazova, ali i zadovoljstva koje mu donosi svakodnevni rad. Najveći izazov, priznaje, stalna je borba s cijenama i rastućim troškovima.

„Definitivno su najveći izazov konstantne promjene cijena. Borba s nabavnim troškovima je stalna i to nam je najveći problem u poslovanju."

Kod formiranja cijena, od početka su pazili da budu realni i pristupačni. "Ljudi ne mogu svaki dan izdvajati velike svote za hranu. Najlakše je dignut cijene ali moraš imat neki omjer kvalitete, količine i cijene. Želimo da ljudi mogu dolaziti redovito i za pristojan novac dobiju dobar, kvalitetan obrok."

Naravno, podizanje cijena ipak nije bilo moguće izbjeći. „Dizali smo cijene, ali to nikad nije bilo iz pohlepe, nego isključivo da pokrijemo povećane troškove. Primjerice, sir koji smo na početku plaćali 29 kuna sad je 6,5 eura. Majoneza, salata, sve je otišlo gore. Jedno vrijeme salata je bila čak 5 eura po kilogramu, skuplja od mesa. Čak smo jedno razdoblje morali izbaciti piletinu iz ponude jer su cijene bile toliko visoke da nije imalo smisla prodavati je po tim cijenama. Kad su se cijene stabilizirale, piletina se vratila na meni, a sad su opet porasle, ali se držimo koliko možemo. Ne želimo zarađivati tako da na kvaliteti štedimo, želimo graditi posao dugoročno i vjerujemo da ljudi to prepoznaju. I za sad ljudi to i cijene, nitko se previše ne buni."

Kod Gladusha svatko može pronaći nešto za sebe. Tako ćete za porciju ćevapa izdvojiti 7 eura, dok je klasični hamburger 6 eura. Ako ste raspoloženi za ozbiljniji zalogaj, signature Gladush burger dolazi s dvije pljeskavice od po 180 grama, pohanim sirom i hrpom dodataka za 9 eura. Popularan je i kebab, koji ovisno o verziji stoji između 6 i 8 eura, a na meniju su i piletina, sendviči, nuggets, pomfrit i sve što treba za dobar fast food comfort meal.

No, osim što su cijene pristupačne, ono što mnoge goste posebno oduševi već pri prvom dolasku su porcije.

"Najviše volim kad dođu ljudi prvi put i budu iznenađeni veličinom i kvalitetom porcije. Nedavno je bio jedan čovjek koji inače jede kebab, a naručio je cheeseburger i pitao je jel' to XL verzija, jer je stvarno velik. Ljudi budu impresionirani kad burger doslovno moraju držati s dvije ruke."

Za dobar burger, kaže Marko, najvažnije su kvalitetne namirnice. "Možeš imati odlične umake i priloge, ali ako nemaš dobro meso, ne možeš to sakriti. Kod nas je sve svježe i minimalno začinjeno – sol, papar i gotovo. Kada imaš vrhunske sastojke, onda sve ostalo dolazi na svoje mjesto. To je ono što mi garantiramo, vrhunsku kvalitetu namirnica. "

Umake rade sami, a tu je Markov brat specijalist. “Brat je specijalizirao taj dio i ja mu se tu ne miješam. Dogovorili smo se da svatko ima svoj segment posla. Umaci nisu neka velika tajna po pitanju sastojaka, ali ključ su omjeri i način pripreme. Sve je u pravilnom doziranju i balansu sastojaka.”

Ali ono po čemu su Gladush burgeri i kebabi možda i najprepoznatljiviji i po čemu se razlikuju od drugih je zapravo njihov specifičan način slaganja. “Bitno je da u svakom zalogaju gost osjeti sve — i meso, i priloge, i umake. Ne volimo koncept gdje prvo pojedeš samo meso, pa salatu, pa umak. Kod nas je sve ravnomjerno složeno da okus bude uravnotežen u svakom grizu.”

Radni dan u Gladushu počinje rano, već oko pola osam. Prvo se priprema sve za dan, pere se i reže svježe povrće, peče se luk, slaže svježa roba u frižidere. Oko pola devet otvaraju telefon, počinju pristizati prve narudžbe, a ubrzo kreće najintenzivniji dio dana - gableci. "Od deset do podne smo u magli, ljudi imaju ograničeno vrijeme za pauzu, sve mora biti spremno na vrijeme", priča Marko.

Gosti su, kaže, šaroliki. Od učenika koji svrate nakon škole, do radnika i zaposlenih koji dolaze na gablec ili po večeru za doma. Ali svima je zajedničko jedno: stalno se vraćaju. "Najponosniji sam upravo na stalne goste koji nas prate od početka i na pozitivne recenzije. Ljudi prepoznaju trud i to nam puno znači."

Za sebe i ekipu kaže da su malo netipični ugostitelji. "Ne dopuštamo da nas gost izbaci iz takta. Imamo svoj stav: gost je uvijek u pravu, ali mi odlučujemo tko će biti gost" - šali se Marko i dodaje kako su njihovi gosti redom kulturni i pristojni, a posebno ih je razveselio povratak poznatih lica nakon što su, zbog nedavnih radova na cesti i preuređenja Gladusha, morali na kratko zatvoriti. "Baš nam je bilo drago kad su opet počeli dolaziti, razvesele se oni nama, a i mi njima."

Dostave zasad nemaju, iako su o tome razmišljali. "Postoji strah zbog kvalitete. Kad radiš hamburgere, dostava zna pokvariti cijeli dojam. Probali smo jedno vrijeme i s Woltom, ali nismo bili zadovoljni. Radije to ne radimo nego da isporučujemo nešto čime nismo zadovoljni. Ja sam za to da se to pojede friško, onda mi možemo garantirati da je to kvaliteta kakva treba biti."

Ako vas put nanese Svetonedeljskom cestom, ili ste u potrazi za dobrim hamburgerom, Gladush je adresa na koju vrijedi stati. Rade od ponedjeljka do petka, od 9 do 21 sat, dok vikende ostavljaju za obitelj. Kako svakodnevno nabavljaju svježe namirnice, nemaju velike zalihe, pa se ponekad dogodi da se sve rasproda i vrata zatvore ranije. Narudžbe primaju putem telefona na broj 091 546 0880.

Za sve one koji još nisu stigli do njihove kućice uz glavnu cestu, Marko, u svom stilu bez puno filozofiranja, poručuje: "Svatko tko je čuo za nas neka dođe, proba i mi ćemo dati sve od sebe da sve bude na nivou na kojem to uvijek radimo."